Krasno je sjediti u predvečerje, osjećati sunce kako zapada, osluškivati melankolične zvuke glazbe i očarano već danima mislima zarobljavati netom pročitano bogato štivo Orhana Pamuka, dopuštati da ti liječi slomljenu dušu.
Uz takvu utjehu i nadahnuće samoća poprima smisao a bol postaje katalizator promjene dok tuga sve ukrašava poput cvjetnjaka fontane na obronku, odakle je pogled ionako lijep, na brda i zelenu travu s požutjelim vršcima od sunca. Sa suprotne strane udolina kojom lijevaju kiše, rasprostirući tamne oblake, ulijeva smiraj te pokoju katarzu ali obuhvaća svojom nježnošću kao majčine ruke dijete i s grandioznošću kao da otkriva mjesto na kojem ćeš sebe pronaći ili barem čuti odjek svojeg glasa. Kojim god putem da krenem, ispravan je. Gore prema brdima ili dolje niz padinu, u dolinu, nekamo ću stići, a negdje se možda i smjestiti, objedovati ili piti vodu s izvora, koja razdirući stijene spušta se do zemlje ulijevajući se u potok ili rijeku što teku mirno nekim tjesnacem. “Umit ću se na tom izvoru” – pomislim. Više mi mjesto ne treba. Otkrila sam neka mjesta, ugrabila ih i svladala kao u kinu, kad s jednog gledam u veliko bijelo platno. Na njemu sličice iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti izmjenjuju se i radosno preslaguju ispred mojih očiju. Puštam neka film odvrti sekvencu zatim ustajem i odlazim..Ako jednom i odem, zapravo ću ostati tu gdje jesam.
Oko mene najednom bljesak svjetlosti u svim smjerovima obgrljuje moju glavu. Trenutak sreće i spokoja. Smijem se u sebi, je li moguće, svi se ti dijelići konačno slažu, sav život, svi ti trenuci, mali i veliki, sva bol, sve na platnu prolazi, udaljeno jer ja samo promatram tu igru sjena i svjetla.
Na kraju pustim poplavu da te proguta, kao kakva zvijer u prsima koja trgajući ti njedra i lomeći rebra guši te. Strepiš i trpiš kao da nikad umrijeti nećeš, pitajući se je li to pakao ispred tvojih očiju. Ne, nije. Ili, možda ipak..Pomisliš, to je stanje tvoje umorne duše koja čeka da zgrabi priliku i uhvati se za nešto od ovoga svijeta, to je čežnja za tim nečim nedostižnim, očajanje od gubitka vjere, pamćenja i mudrosti. Grozan ti se jauk prolomi bićem, osluškuješ i čuješ svoje misli koje odjekuju kroz kosti i srž onog nečeg što naziva se bitkom, one tupe praznine, ogoljene stijene, sva ona brda koja su te opkolila, grob u koji ima da se spustiš. Pusta, mračna tišina i samoća svetosti užitka da odlaziš s tim u neke druge ili nove krajeve.
Bolan krik te budi iz tog sna. Što je san, a što java ili stvarnost? Sve se odjednom isprepliće dovoljno čvrsto da se izgubi razlika. Prekasno je i prekrasno je. Izađeš van i osluškuješ ritam grada kojim si nekada slobodno kročila, nedostupnog i udaljenog, težak uzdah na usnama, spušten i zamišljen pogled..gleda negdje dolje u pod. Vrsta preživljavanja.
Jesu li ljubav i zloba povezani? To zamršeno klupko zvano ljubav. Svima puna usta iste. Zna li itko točno što je ona? To je sila koja ima razornu i stvaralačku moć u isti mah. Bolje je se pripazi. Umije da se pretvori u otrov u grudima koji kida nutrinu, grč u želucu koji se širi utrobom, strijela u srcu koja dovodi do nesnosne boli i jauk u grlu koji nitko ne čuje. Ljubav je nekad jača od života. A život je malen poput tratinčica u polju, on pupa ali svakojake sile mogu da ga nagaze. To su mjesta pod suncem, svatko ima neko svoje na koje će se smjestiti. Doći će i vrijeme kad ćemo napustiti svoje i možda naći ili otići na neko drugo. Mjesto ili vrijeme, nije važno.