Kao netko tko se bori s društvenim konvencijama i normama, i nastoji biti svoja istovremeno njegujući univerzalne moralne vrijednosti, ogledam se u izazovnom, zanimljivom i lijepom, najljepšem do sada motivu ispunjenu zrelim sebstvom, godinama iskustva, kreativnom slobodom, primjenom vještina te borbom s vremenom i dogmama mladosti i starosti.
Kroz buru užitaka produbljivanja bitka, u iskazima želje za punim životom, novim početkom, neodustajanjem i optimizmom, brigom o sebi i prihvaćanjem, poput djevojčice u pubertetu koja je život proživjela u osami, tuzi i nesreći imavši od njega barem osjećaj da živi, doživljaj života kao takvog, jednog, svojeg života.
Revolt neispunjenih snova isplivava ponovo poput provalnika- grabežljivca kradući ih jer ne mazi, i otima želje da bude blagoslovljena, praveći nered, bunt i buru.
Željela sam misliti i vjerovati da će sa mnom biti darežljiviji i zadobiti na kraju dublji smisao. Umjesto toga, pobjeđuju me loše prilike, svijet koji je okrutan i pakao na zemlji, pobjeđuju me grijesi prošlosti, slijepo povjerenje i naivnost, te bremeniti odnosi ma koliko se bojala sebi priznati nešto što bih i Bogu lakše rekla iz tvrdokornosti svojeg srca i otupjelosti na bol, odlučna da samu sebe pobijedim pa da konačno mogu reći: Idi dušo slobodna si, budi što hoćeš.
Sav taj emocionalni roj misli kao bura što preplavljuje nebo naletima oblaka s mješavinom sjete i nostalgije i nered koji donosi ushit s vihorom iza ugla tu blizu, kosi pred sobom snove, igračke, vrtuljke, ljuljačke, penjalice- moju mladost i djetinjstvo, ljepotu uzdignutu gotovo do svetosti mogućnosti koja nestaje i život koji ostaje i postaje sam, samotan i usamljen bez priznanja i značaja, što odlazi s tom bukom u krvoproliće, u bubanj s nulama na lopticama. Porušeni temelji i tragovi utisnuti u pijesku, i rijeka koja teče u bezosjećajnosti, zašto?
Došlo je nešto što ne znam što je jer me nitko nije prikladno pripremio. Kako presjeći nit sa životom koji je prošao i prijeći prag s onim koji ima doći? Kako da mu se osmijehnem vesela i radosna, nesebična prema svijetu što me okružuje. Ne znam kako, nemam saznanja što ću raditi da budem voljena i prihvaćena i hoću li se stidjeti.
U okolini koja me ne razumije, hoću li ikada imati priliku za izlječenje? Nebrojeno sam puta pokušavala a doživljavala poraz i razočarenje u mojem malom mikrosvijetu izvan kojeg nema života i kojemu se uvijek na kraju moram vratiti kada bih najradije nastavila trčati u suprotnom smjeru, daleko od svijeta boli i gubitaka, trnovitu i mračnu putu s tek pokojom svjetiljkom blijedunjavo što tinja na stazi koja vodi u propast i isto to razočarenje. Moji okovi, razbijeni snovi i ono vječno pitanje “tko sam” ; ruža što vene na vjetru na tužnoj stabljici koju ono savija, s trnjem čije bodlje probijaju u unutrašnjost, u oči Boga koji me voli.
Nova pjesma kišnih kapi koje dolaze u filmu koji premotavam srcem mijenjajući programe na kojima umjesto slika vidim samo snijeg. Dok ga isključujem, moja stvarnost- njena stvarnost, moj život- njena smrt, njena smrt- moja smrt jest beznadno traganje za smislom dok tijelo bôli boli i ja iščekujem bogobojaznost da me opet pokrene, ali gdje?