Dok nebom lete crne ptice
A kiša ispire krv sa ulica grada
Hoće li moja nemoć uljepšati ičiji dan?
Ni zvijezde se ne osvrću više
Dok ljudska jazbina razara temelje disanja i postojanja
Tko želi dokazati moju i kolektivnu ograničenost? Tko želi ponovo postati nepismen,
Zaboraviti abecedu
I raspršiti prah izbrisanog sjećanja što leprša iznad glave, čije glave?
Ne smijem joj u oči pogledati, bijesne i crvene oči a uopće me ne straše
Ni smrti se više ne bojim ni zamrznutosti u vremenu, niti toga što poput krpene lutke postajem
Nemoć me uzima tome kao ustima ribe
Bez kontrole vodama oceana plovim
Smijem se čak i valovima što nas zapljuskuju
Pustolovini ludila tog veselog pira
s pjesmom i zvonkom glazbom prikaza što plešu na uigranom platnu
Molitva sa usana liticama bujicom vode kapi oprosta liju ali tvrda zemlja popustiti neće
Plovi, plovi zvijezdo naša
Ipak ćemo pokušati prisjetiti se ili prisiliti sjetiti se tko smo
Uvijek ćemo se u srcima smijati iako očima plakati
Sami i izdvojeni
Nemoćni i ranjeni
Biti ćemo barem lijepi u njihovim očima jer takvi jesmo