U kasni sat tornjevi na dokovima krovova gromoglasno tuku rasuti poput otkucaja srca na pergamentu
Noć je natkrilila nebo i Gusta, siva magla se nadvila nad gradom
Pod obroncima kraljevskih palača teku vode oceana sežući do koljena
Pješčani se valovi razbuktavaju...
Koji je jezik nade kad je vrijeme nemušto prošlo i dani postadoše poput niske oraha tvrdim strahom natopljenih boli?
Kroz mješavinu iluzija o tome tko sam i tko sam mogla postati u ovoj obeshrabrujuće samotnoj pustolovini odlazaka u opasnost
Na ugao sa prozora uperenim nišanom na mojoj glavi i nečasnog otkrića vrijednog kajanja
Kao još jednog samotnog puta koji vodi u tamu krvlju potopljenih ulica što bivahu šetališta pustopoljine zamrznutih snova
Na uglu male četverokatnice koja je nalik na rani kabur dok svijet i ja postadosmo jedno opsadno područje rastakanja granica utopljenih u rijekama krvi, suza, blata i mulja
Bivasmo kaljužom potrage za vrškom žigice u vlažnim dlanovima kao kremenom svijesti ostavljajući svijeće razuma što tinjaju za prekooceanske duše čiji vapaj plačući dozivahu
Crni mjesec što zloslutno pluta krajičkom oka planete i odlazak sjena svjetla koje prizivahu one što ih rastjeruje tamno nebo prorokā
